Biće koje možemo nositi predstavlja prilagođenje na nomadski način života čovjeka. Prije približno 10.000 godina čovjek je bio sjedeće biće, a to vrijeme je prekratko za biološko i genetsko prilagođenje na nove životne uslove. (Dodatna literatura: "Beba se hoče nositi", Evelin Kirkilionis).

I anatomske danosti pokazuju da je beba prilagođena za nošenje. U tako-zvanom držanju sa savijenim i raširenim nogicama razvoj još uvijek hrskavičnog kuka je idealan moguć (prof. dr. med. J. Büschelberger, Habilitacijski rad, 1961).

Pogledajmo još i razvoj kralježnice. Beba se rodi i oblik njezine kralježnice je potpuna krivulja (totalna kifoza). A to opet uslovljava rašireno držanje sa savijenim nogama. Kralježnica raste u tri razdoblja rasta koja traju približno jednu godinu. Rast teće od gore prema dolje i dobro ojačani mišići moraju podupirati kralježnicu i zadržati njezin oblik.

U prvim tjednima života jako postepeno odvija se prvo razdoblje rasta vratnog dijela kralježnice i to naprijed i prema gore. Dijete može u trbušnom položaju dignuti glavu, samo je micati, držati i okrenuti. Kasnije može to napraviti i u leđnom položaju. Rast 7. vratnog kralješka u medicini se označuje kao vratna lordoza.

Beba sada jača mišiće koje treba za savijanje i rastezanje tijela (mišići potrebni za savijanje nastaju na prsnom i trbušnom dijelu, a mišići potrebni za rastezanje na stražnjoj (leđnoj) strani tijela). Postepeno sada može narasti cijeli srednji dio kralježnice sa svojih 12 prsnih kralježaka. Taj rast u ortopediji se zove prsna kifoza. Kada beba može samostalno sjediti drugo ukrivljavanje kralježnice unatrag završeno je. Beba će naučiti puzati tek tada kada je kralježnična hrskavica utvrđena i uvježbana i kada su mišići dovoljno jaki. Rastezanje mišića i kralježnice spadaju zajedno.

Dijete se sada diže da može stajati i pokušava napraviti nekoliko koraka. Za to treba snagu i pomoć pet lumbalnih kralježaka koji ga drže i nose. Razvoj kralježnice u obliku slova S postepeno se završava kao i zadnji stupanj razvoja. U stručnom jeziku to se zove lumbalna lordoza. (Detaljno i dobro opisano u Kunst des Bindens - Umjetnost zavezivanja autorice Renate Köhler).

"... jačanjem mišića na vratu i zatilju i uspostavljanjem socijalnih kontakata s okolinom koji postoje izvan para (dviju osoba) u nekoliko tjedana oblikuje se vratna lordoza (lordoza - naprijed usmjerena krivina), dok prsa i lumbalni dio kralježnice ostaju u kifotičnom držanju do početka hodanja... " (prof. dr. med. J.Büschelberger, Habilitacijski rad, 1961).

Kada smo zadobili osnovno znanje i poznajemo pozadinu tako dobivamo nekoliko jednostavnih pravila za zavezivanje naše bebe. Treba nam marama za nošenje koja je do neke mijere elastična i naše dijete istovremeno čvrsto i stalno podupire te drži i dopušta da beba "postaje okrugla". (Marama mora ovijati bebino tijelo kao tijesan povoj). Osobito ako dijete zaspi i mišići postanu opušteni dijete postane okruglo. Pri tome se ne smije sasjesti u sebe, nego mora okruglo i poduprto sjediti u marami. Istovremeno moramo načinom zavezivanja marame osigurati rašireno držanje sa savijenim nogicama. Pravilnim i čvrstim povezivanjem dijeteta marama mora prepriječiti pokrete i udarce koji nastaju kod hoda te ih prenijeti dalje od dijetetove kralježnice na osobu koja ga nosi (ublaživač). Tako zaštitimo osjetljivu glavninu kralježaka i međukralježnu pločicu dijeteta. 

Istovremeno mora način zavezivanja podupirati i štititi osobu koja nosi maramu kod njezinog odnosno njegovog tjelesnog držanja. Ne trebamo brojne načine zavezivanja da bi mogli uvijek ponovno zavezivati na drugačiji način i tako rasteretiti naše mišiće i kralježnicu, nego trebamo načine zavezivanja koji dopuštaju da dijete nosimo s veseljem i lakoćom. Kod nošenja žena ili muškarac ne smiju trpjeti. Istovremeno mora dobar i točan način zavezivanja podupirati zdjelično dno koje je bilo tijekom trudnoće i poroda jako opterećeno. 

Potomci ljudskih bića su bebe odnosno bića koja možemo nositi i u našim modernim industrijskim državama. Svoju bebu dakle nećete razmaziti ako je dignete ili reagirate na njezino plakanje. Suprotno, time se vaše dijete jača. Dok reagirate na njegove potrebe u vašem dijetetu potvrđuje se prapouzdanje i jača njegov osjećaj vlastite vrijednosti.

Ako se osredotočimo na biologiju ponašanja i filogeniju čovjeka vidimo da beba spada u tip potomka kojeg možemo nositi. Obje druge dvije vrste potomaka su čučavac i potrkušac. Čučavci se rode sa zatvorenim očima i sluhovodima, ne znaju se kretati i teško prilagođuju svoju tjelesnu temperaturu. Trebaju zaštitu gnijezda i majka ih može i ostaviti tamo. Njihova hrana je nasitna za dulje vrijeme. U majčinom odsustvu mirni su.

Suprotno, potrkušci su umanjena slika svojih roditelja, majku mogu slijediti već uskoro nakon rođenja i treba im njena stalna blizina.

Beba ne spada u nijednu od nabrojenih dviju grupa. Do 1970. godine kada je profesor Hassenstein uveo tip potomca kojeg se može nositi čovjek je spadao među čučavce i takve osnove načina brige za dijete često su nam još uvijek predložene.

Bića koja se mogu nositi kao što su majmuni, koale i slično mogu se rukama i nogama držati za majčino krzno. Naša beba to ne zna. Moramo je držati i podupirati. Osamljenost znači za biće kojeg možemo nositi prije ili kasnije i napuštenost. Osamljenost osjeti kao životno ugroženu situaciju i zbog toga pretrpi strašne strahove. Zato dakle nije čudno da beba počinje plakati ako je ostavimo samu.

U našim uputstvima naći ćete različite načine zavezivanja. Zapravo vam možemo preporučiti samo tri načine zavezivanja. Klokan način zavezivanja ispred trbuha i na boku i način zavezivanja na leđima ispunjuju, ako je marama zavezana točno i čvrsto, sva gore nabrojena mjerila.

VAŽNO: Dijete nosite uvijek tako da je okrenuto prema vama!

Često vidimo promiđbene poruke za nošenje dijeteta u nosilima tako da je okrenuto licem prema naprijed. I u marami kod križnog zavazivanja ispred trbuha djecu se nosi tako. Razlog za to je da već novorođenčad želi slobodan pogled na svojem stupnju rasta. U nosilima i kod križnog zavezivanja to nije moguće. Djeca su tako primorana na "naočnjake". Djeca plaču i nemirna su, dižu se i naprave lordozu da bi možda svejedeno mogla nešto vidjeti. Zato se ih nosi upravno suprotno.

Ako dijete zavežete leđima pred vaš trbuh kralježnica nije više u kifotičnom (okruglom) držanju. Dijete je stisnuto u lordozu.

Držanje sa savijenim i raširenim nogicama nije više moguće. I vrlo važno: dijete ne može više pobjeći od podražaja/čari okoline te im je ispostavljeno dok - često dosta prekasno - ne utone u spasilački san. Pri tome možemo često primijetiti uzroke vikanja i nemira a kasnije i potrebu za prekomjernom aktivnošću.

Ako dijete nosite okrenuto prema sebi ono može samo odlučiti kada treba mir. Tada će se u marami stisnuti te ga ništa više neće moći uznemiriti.

Neka vam spomenemo još nekoliko prednosti nošenja za roditelje i bebe. Rođenjem dijeteta vaša svakodnevnica se već potpuno promijenila. Marama vam pomaže da ćete brže savladati novu situaciji te da obiteljski ritam prilagodite svakodnevici. Imat ćete mogućnost da dijete nosite te istovremeno obavite potrebne radove i td. Ne morate imati lošu savijest da ste dijete ostavili plakajuće u krevetiću. Tjelesnom blizinom dosta brže i bolje upoznavate vaše dijete te s njim možete postupati s većom sigurnošću. Za vas nema prepreka kao što su stepenice, autobusi, pješačke staze... koje je s dječjim kolicima teško savladati. Otac ili majka imaju slobodne ruke za braću ili sestrice i ljubomora se ne može širiti. Mala braća i sestrice uživaju ako su uključeni a velika braća ili sestre uspostave poseban odnos sa bebom ako sami smiju nositi brata ili sestricu zavijene u maramu.

Beba je uključena u rutinu svakodnevica a vama koristi zadovoljno dijete.

Očevi imaju nošenjem dijeteta u marami mogućnost da uspostave dobar i čvrst odnos, da dijete brže upoznaju, emocionalno se pripreme na bebu i jednostavno nadoknade tjelesni kontakt. Majke imaju u vrijeme trudnoće prednost prije očeva. Očevi mogu malo nadoknaditi nošenjem dijeteta u marami.

Marama daje bebi mogućnost da se lakše uživi u život izvan maternice. Na živom tijelu može ponovno naći pouzdanje. Kucanje majčinog/očevog srca i njezin/njegov glas, toplina te kretanje brinu se za dobro osjećanje i pouzdanje. Dobro poznat osjećaj šupljine dopušta bebi da mirno raste u novi život. U marami može vježbati, trenirati mišiće i kralježnicu, potiče i školuje se osjećaj ravnoteže, tjelesna toplina osobe koja nosi bebu podupire i stimulira probavni sustav te cijelo tijelo, kretanje ima stimulativan i ljekovit učinak (3-mjesečne kolike) na probavni sustav.

Nošenje u marami ubrzava i jača živčani sustav. Potiče se veliki mozak (čulna polja) i mali mozak (motorički živci, ravnoteža). Beba jača i vježba čulnu precepciju. Prapouzdanje jača i stvara se samopouzdanje jer naše dijete ne treba imati nikakve strahove da ćemo ga napustiti, da će očajno plakati pošto iskusi sigurnost i uvjerenje da se može bezuvjetno pouzdati u majku i oca. Sa svog sigurnog mjesta može zapažati svoju okolinu i učiti razumjeti je.